Naguravanje s lokalcima u gradu Hoa Lu i podvale lokalnih prodavača u čarobnom Tam Cocu ne mogu pokvariti doživljaj prekrasne vijetnamske provincije Ninh Binh.

Barem tako danas opisujem svoje iskustvo prijateljima i znatiželjnicima koji planiraju posjetiti Vijetnam i upoznati njegove čari.

Jeste li ranoranioc ili ste spavalica? Ukoliko niste iskusili jutro u nepoznatoj zemlji preporučam vam da riskirate par večernjih piva i legnete u pristojno vrijeme. Ima nešto specijalno u tim jutrima, suncu i kristalnom plavom nebu nepoznatog grada u kojem se budite. Taj spoj osjećaja slobode i avanture koji u meni izaziva gotovo djetinji ushit, poznat je svakom zaljubljeniku u putovanja.

Vijetnamske prirodne ljepote koje vidiš na izletima ostavljaju bez daha

Skromnost Vijetnamaca seže puno dublje od njihove osobnosti pa će vam do nekih turističkih dijelova, ukoliko se odlučite posjetiti ih u vlastitom aranžmanu, utoliko biti teže doći. Jednodnevnih izleta do Hoa Lua i Tam Coca iz Hanoia za male novce ima u izobilju, upravo jedan takav sam odabrao i ja.

Pristojan autobus, rashlađen na minimum, skupio je djevojku i mene praktički pred hotelom. Odmah pri sjedanju počela je animacija vrckavog mladog Vijetnamca, vodiča koji će nas pratiti na ovom kratkom putovanju. Duh „crvenog“ zajedništva i želja vodiča da vježba engleski izgovor dok uredno, baš kao i većina Vijetnamaca, guta zadnji slog pojedinih riječi pratili su nas do prve stanke.

Drevni most u Hoa Luu je pravo umjetničko djelo

Tam Coc i Hoa Lu slove kao najpoznatiji lokaliteti provincije Ninh Binh. Položajem uz južni dio Red River delte, Ninh Binh nudi izuzetne pejzaže vapnenačkih formacija poznatih pod imenom „Kopneni Ha Long“ za koje vam ne treba diploma Rudarsko-geološko-naftnog fakulteta da bi dokučili njihovu spektakularnost. Ukoliko ste pročitali putopis Ha Long Bay, prvi dio moje Vijetnamske trilogije znati ćete o čemu pričam, a kolegama s navedenog fakulteta prepuštam priču vezanu za geomorfologiju.

Kupi šešir pod svaku cijenu

Naš simpa vodič odmah nas je upozorio da prodavači ispred ulaza u hram „Temple of King Dinh and King Le“ uistinu znaju biti naporni, što smo po izlasku iz autobusa iskusili na vlastitoj koži. Gospođa sa šeširima se zapikirala na nas i ne pušta. Pitam ju pošto šešir, kaže ona 4 dolara. Američki dolar je dobrodošla valuta u Vijetnamu i dosta stvari na ulici možete platiti istim.

Ulazna vrata u hram bila su upečatljiva

Kobna greška je pitati išta tako naporne prodavače, pa nas je šeširdžija slijedila do ulaza spuštajući cijenu kako smo se bližili ulazu u hram. Svakih 5 metara, jedan dolar manje i sve tako do cijene od 1$. U jednom trenutku uistinu pomislim da bi mi klasični šešir kakve nose vijetnamski seljaci dobro došao kao zaštita od sunca pa rekoh, dobro, može. Izvadim novčanik i shvatim da nemam dovoljno sitnog novca.

Kažem teti da nemam dovoljno sitnog, da imam samo krupno i da imam samo 6 kn. Uzme ona tih 6 kn ali šešir neda. Ja joj pokazujem da nemam sitno, da imam samo novčanice od cca 150 kn i veće ali teta šešir i dalje neda.

Sad već sumnjičav, sigurno neću nekom s ulice dati novčanicu od 500 000 donga očekujući povrat i kažem da odustajem od svega i da mi vrati novce, no teta ne vraća. Urla, zapomaže, mlatara rukama, zahtijeva novce i pravi scenu. Naša grupa već je odavno ušla u hram, gubim ih s vidika, a teta i dalje viče.

Prevario jadnu seljanku i pobjegao u hram

Kako je ona nasamarila mene tako ću i ja nju, mislim si. Izvadim veliku novčanicu i pružajući ju, prodam joj onaj stari štos koji koristiš kad vabiš mačku nepostojećom hranom ne bi li ju besplatno pomazio. Pokažem joj da ću joj dati novce tek kad mi pruži one druge nazad. Vrati teta novce, mi se okrenemo i brzo trk prema hramu. Trči i teta za nama i arlauče i dalje. Na kraju mi nabije šešir na glavu i kaže: „OK! OK!“. Uvalim joj 6 kn sitniša i uletim u hram.

S prodavačima tradicionalnih šešira nije bilo lako, ali to je realnost ovog izleta

U vrijeme vladavine dinastije Dinh, između 968. i 1009 godine, glavni grad Vijetnama bio je Hoa Lu. Iako je većina arhitekture devastiranjem i zubom vremena izgubljena, u okrugu se i dalje može pronaći niz pagoda i drevnih hramova. King Dinh and King Le hram naknadno je obnovljen od strane dinastije Hau Le.

Sam hram sastoji se od vanjskog svetišta, srednjeg dijela zvanog Thien Huong, posvećenog pripadnicima Dinh dinastije te unutarnjeg dijela u kojem se štuju Dinh Tien Hoang i prinčevi Dinh Lien, Dinh Toan i Dinh Hang Lang.

Povratak seljanke

Po izlasku iz hrama zaputili smo se nazad ka autobusu kad vidim ja evo i šeširdžije za nama. Prepoznala nas je i ljutito urla. „No good! No good!“ viče seljanka, gurkajući nas u rame i dovikujući okolnim prodavačima očito neke ružne stvari o nama. Prevario sam jadnu tetu i sad je ljuta, gura nas ka autobusu. Naknadno smo u Hanoiu posjetili Muzej vijetnamske žene gdje sam uvidio koliko ta jedna kuna, koliko sam uštedio na šeširu, vrijedi tamošnjim ljudima i bilo mi je uistinu žao.

Delicije koje su nam poslužili posebno su nas razveselile

Sljedeća stanica je bio ručak u nekom menza restoranu u koji smo pristali putem. Obilje hrane i izbora jednostavno te natjera da natrpaš tanjur ne bi li sve uspio probati. I dok su drugi na svoj tanjur, uz glavno jelo ugurali zdjelicu za juhu ja sam si zdjelicu servirao posebno, uz zdjelice sa salatom i desertima.

Veslanje nogama u čudesnom okruženju

Po dolasku u Tam Coc odmah vam postaje jasno zašto ga ljudi posjećuju. Spektakularan krajolik vapnenačkih krških vrhova koji gotovo okomitim stijenama strmo okružuju doline južne obale delte Crvene rijeke, nikoga ne ostavlja ravnodušnim.

Ukrcaj u čamac prošao je bezbolno a s nama se ukrcao i Nishi, mlađi Japanac kojeg smo upoznali u autobusu. Dečko putuje kroz Vijetnam sam, uz minimalno znanje engleskog jezika. Kaže nam vodič da po povratku iz vožnje čamcem možemo dati napojnicu veslaču koja iznosi u prosjeku 50 000 donga odnosno 15-ak kuna po čamcu.

Nožna tehnika veslanja usavršena je u ovom dijelu Vijetnama

Naš Vijetnamac u pedesetima vješto je počeo veslati krajolikom najvećom mišićnom skupinom u ljudskom tijelu, nogama. Tehnika veslanja nogama normalna je za ovaj kraj, a veslači su vrlo efikasni i spretni. Vožnja kroz krški fenomen Tam Coca traje gotovo dva sata, a konačna destinacija je prolaz kroz špilju gdje se naš gospodin zaustavio odmoriti.

Vješta zamka za turiste

Kako to biva, gdje ima turista ima i prodavača ali ovaj put su na čamcima. Vrebaju turiste i prikvače se sa svojim čamac-dućanom na tvoj, nudeći većinom pića i hranu. Kako smo bili svime opskrbljeni, spretno smo odbijali ponude sve dok nas teta prodavačica nije zatekla pitanjem bi li možda kupili pivo i počastili umornog veslača. Pogledamo našeg znojnog gospodina i kako da sada čovjek kaže ne? Želite li vi veslaču koji vas mora vratiti u nazad u luku reći da mu ne želite kupiti pivo?

Uzme si veslač pivo, pa si uzme i voće. Jedno, drugo, treće, ne staje, baš je odjednom jako ogladnio. Ljutito vadim novce i plaćam pivo 40 kn i tih par boba voća još toliko. Cijena ovakve „poslastice“ kupljene na kopnu koštat će vas par kuna no ceh lokalnih „mahera“ na ovaj legalan štos izvlači novce iz turista koje pretpostavljam, poslije dijele.

Prekrasni krajolici i lokalni “maheri” obilježavaju ovaj izlet

Uslijedilo je jednosatno veslanje nazad i famozna napojnica koju smo, ljuti što smo bili nasamareni, izbrojali u dong. Naš siti veslač tražio je napojnicu i našeg Nishija no kako smo dobili informaciju koliko ona po brodu iznosi, glatko smo ga odbili, a Japanca spasili od gramzivog domaćina.

Nishi je, u japanskom duhu, samoinicijativno otišao u dućan i kupio nam hladne sokove da nam zahvali na svemu. Uslijedila je vožnja biciklima po okolnom krajoliku rižinih polja i povratak u autobus.

Japanska točnost i vijetnamska muška ljubav

Naš ekstra raspoloženi vodič i dalje se trudio animirati sada već pomalo umornu ekipu, pa je po povratku bio slobodan zamoliti svakog ponaosob da mu ostavi recenziju na Trip Advisoru. „Ako ne znaš kako, nema problema, ja ću ti pokazat gdje se stisne 5 zvjezdica“, govorio je u šali i obilazio sjedala. Hoćeš – nećeš, odličnu ocjenu si mu morao ostaviti.

Hoa Lu i Tam Coc nude krajolike i arhitekturu koju se isplati doživjeti

Od novopečenog frenda Nishija pokušavali smo rukama i nogama izvući neke pojedinosti i zanimljivosti o Japanu pa je u jednom trenutku nonšalantno ispalio da upravo danas leti iz Hanoia u 21 h. Ali Nishi, sada je skoro 19 h, a mi smo tek na pola puta.

Nishi pogleda na sat i kaže „Ali u itineraru piše da ćemo se s izleta vratiti u 19h“. Proleti mi kroz glavu da Japanac nije računao da nije u Japanu i da se ovdje vrijeme ipak malo drugačije doživljava.

Naš vrckasti vodič ozbiljno se prihvatio izazova spašavanja našeg Japanca usput otkrivši svoju nježniju stranu pa su dodiri po koljenu pod izgovorom tješenja postali očiti. Nishi se naknadno javio porukom da je filmski uletio u avion, prije samog zatvaranja vrata, a mi smo se vratili u Hanoi ispunjeni i zadovoljni.

Još jedan dan za pamćenje valjalo je zaliti najjeftinijom pivom na svijetu, zvanom Bia Hoi, no više o tome u idućem nastavku…

Autor: Kensl

Imaš nezaboravnu priču, gurmansko otkriće ili vrijedan putnički savjet? Pridruži se ekipi “Putovanje za pamćenje” i podijeli svoj putopis još danas!